OPG Zlatana Kljakovića Gašpića, koji ima vlastiti uzgoj trešanja i sadnica trešanja na plantaži u Majkovcu, kod Sv. Helene, na 2,54 hektara voćnjaka, pokazuje da, unatoč čestim klimatskim nepogodama, u prvom redu mrazu, koji mu je u posljednje dvije godine uništio gotovo sav urod, ima načina da se dođe do tržišta, preko udruge i brenda Zg trešnja, koji je jedna od četiri robne marke Grada Zagreba.
Kljaković Gašpić kaže da se ne predaje jer se može stati na kraj i mrazu i tuči, ali, ako zakaže tehnika, kao lani kad je stao traktor koji vuče lovca na mraz, onda tu nema pomoći, a preklani je zakazao kompjutor koji upravlja lovcem u četiri ujutro i urod je stradao.
Dodaje da u 39 godina bavljenja voćarstvom sedam puta nije imao što brati jer je bilo godina kad je bilo i mrazeva i tuča. No, mraz mu je u dvije godine odnio tri milijuna kuna prihoda, iz kojih je planirao podignuti agro-turistički objekt u voćnjaku, gdje već ima vodu i struju. Samo godišnje održavanje voćnjaka trešanja je između 400.000 i 500.000 kuna. No, ako imate 1,5 do 2 milijuna trešanja, to se može lijepo pokriti. Ove godine za tržište OPG Kljaković Gašpić ima šest do sedam tona trešanja.
Krao znanje po Europi
Put do nasada trešanja vodio je Kljakovića Gašpića preko jabuka koje je posadio još 1988. godine. No, kaže, onda je 1999. godine, shvatio da jabuke nemaju budućnost, što se poslije pokazalo točnim, pa je 2004. godine posadio trešnje i nije se pokajao. – Iako sam i sam ‘agronom s dna kace’, nitko ništa kod nas nije znao o praktičnom uzgoju trešanja. Znate, lijepo je znati latinski naziv za divlju trešnju, ali to s proizvodnjom i uzgojem trešanja nema nikakve veze – ističe Kljaković Gašpić.
I sad, kad sam, dodaje, usvojio najmoderniju svjetsku tehnologiju u uzgoju trešanja, samo ove godine bio sam tri puta u Italiji, a sigurno ću do kraja ići na stručna, studijska putovanja po voćnjacima, još toliko. Osim Italije, kad je riječ o uzgoju trešanja, najjače zemlje u Europi su Belgija i Nizozemska pa tek onda južna Njemačka i malo manje Austrija.
No, put do uspjeha Kljakovića Gašpića, koji sada radi u Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, nakon što je deset godina bio privatnik, trajao je sve do prošle godine, kad je povezao sve konce proizvodnje sa stručnim znanjem u zemlji, ali i inozemstvu. Naime, rijetki su domaći stručnjaci za trešnje kao prof. dr. Zlatko Čmelik, koji poslije katedre na Agronomskom fakultetu u Zagrebu ide u svoj voćnjak, a još se bavi i uzgojem pčela, koje su i dalje najbolji “besplatni oprašivači”.
Prof. dr. Čmelik kaže da nije dovoljno proizvesti voće, pa i trešnje, treba ga i prodati na tržištu. Trešnja je vrlo profitabilna, ali i zahtjevna voćna vrsta. No, koja sorta trešnja, a ima ih dosta iz Češke i Italije, koje imaju i marketišku podlogu, na domaćem tržištu najbolje rađa, odnosno otporna je na štetnike, ali i česte klimatske nepogode, domaći uzgajivači mogu doznati na pokušalištu trešanja u Donjoj Zelini, gdje na šest različitih podloga rastu Sandra, Fabiola, Oktavia, Debora, Justina, Diana, Liva, Tamara, Namosa, Tim…
Grčka pod ‘zadarska’
Ipak, prof. dr. Čmelik i Kljaković Gašpić ne slažu se u tome koliko zapravo troškovi branja trešanja, a oni su najveća stavka u uzgoju, sudjeluju u njihovu kontroliranom uzgoju? Naime, dok prvi tvrdi da je to 30 posto, drugi kaže da je to gotovo dvostruko više!? Treći, pak, tvrde da se na hektaru trešanja, ako se ima dobar urod i tržište izvan trgovačkih kuća, može zaraditi i pet do šest tisuća eura.
Kad je riječ o voćnjaku, put do uspjeha u proizvodnji trešanja u kombinaciji je rezidbe, zimske i ljetne, s gnojidbom preko tla, odnosno lista. Naravno, obvezno je i navodnjavanje, sustavom kap po kap, za što Kljaković Gašpić ima tri jezera u šumi s vlastite zemlje.
No, da bi sorta trešnje, Gizela 5 i Gizela 6, bila dobra, mora zadovoljavati tri kriterija. Prvi je da ima krupan plod, drugi da je ukusna, odnosno rodna, a treći da plod ne puca na kiši jer onda su velike štete u voćnjaku. Ovaj posljednji problem mogao bi riješiti u svom voćnjaku, ali bi morao uložiti 150.000 eura, što je previše novca koji ne može vratiti. Kljaković Gašpić sad u voćnjaku prati križanca divlje trešnje i višnje, kojeg u Europi nema više od 100 hektara, a još bolje podnosi tla kakva su kod nas jer ima vrlo širok i dubok korijen.
Kad je riječ o tržištu trešnje, Kljaković Gašpić ističe da ono postoji jer trešanja neće nikada biti dovoljno, kako u svijetu, tako i kod nas. Plan je udruge da za tri godine jer se proizvodnja trešanja stalno povećava, pokriju potrebe tržišta Grada Zagreba, koje iznose 500 do 600 tona. Mraz je ove godine odnio 200 tona uroda, pa udruga koja ima i 13 prodajnih mjesta u Zagrebu, tipiziranog dizajna i ambalaže, može osigurati do 40 tona trešanja. Ne malu količinu, kaže, gotovo 200 tona, namaknu slobodni berači, u prvom redu naši umirovljenici, trešanja s područja grada, kojima je to dodatni izvor prihoda, a uvoznici su sredinom lipnja uvezli 25 šlepera trešanja iz Grčke i Španjolske, koje se na tržnicima prodaje kao “zadarska trešnja”.
Kljaković Gašpić napominje da se ZG trešnje, koje imaju vlastiti brend, beru danas da bi ujutro bile na prodajnim mjestima u gradu, odnosno beru se ujutro da bi već poslijepodne bile u Zagrebu. Udruga proizvođača Zg trešnje ima 14 članova, od kojih su dva počasna, a jedan od njih je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a drugi Marijan Mavračić, otac zagrebačke jagodice purgerice.
Na našu primjedbu da je cijena trešanja na domaćem tržištu previsoka, Kljaković Gašpić kaže da slobodno oni koji tako misle dođu u njegov voćnjak na rubu Zagreba te ono što uberu, bilo samo kilogram ili više, mogu i ponijeti jer to nije, nakon što su se mnogi okušali, nimalo lak posao.
Osim toga, tvrdi, cijena trešanja na domaćem je tržištu još uvijek dvostruko niža od one u zemljama zapadne Europe.
